Živio je u šumi mali zečić. Dugouho, brz, spretан, ali samo jedan nedostatak je imao — žalio se na sve na svijetu. Zato su ga u šumi zvali Morgó. Teško je zečiću koji se žali da se slaže s drugim životinjama. Svakog dana mu je sve krivo. Izlazi sunce jasno, kroz prozor zečiću zagledava, a on leži u krevetu, samo murmlja:
Uh, sunce je tako sjajno, čak i oči bole. Kad bi samo oblaci došli i sakrili ga! — i prekriva se pokrivačem preko glave.
Drugi put mama zečić napečene pite s mrkvom i kupusom. Pite su sitne, aromatične, svi šumski susjedi dotrče da pokušaju komad, i hvalevaju mamu zečića. A Morgó je opet nezadovoljan:
Pite su naravno ukusne, ali sam se toliko prožderao da sada ne mogu ići u šetnju. Čak ne mogu ni ustati sa stolice. Joj-joj!
Skupili su se jednom šumski zečići da organiziraju trku. Da bi saznali tko je najbrži u šumi. A morgó zečića nisu pozvali: ionako mu se neće svidjeti. Saznao je Morgó za to i uvrijedio se, jer je jako volio trčati i bio je najbrži i najspretniji zečić na cijelom svijetu. A njega nisu pozvali. Ide-brede zečić kroz šumu, i murmlja sebi pod nos:
Loše vrijeme, staza je premala, stabla su prevelika, cipele gode, gladan sam...
I tako se žalio da nije primijetio kako je duboko ušao u šumu. Zečić je često šetao šumom, ali samo poznatim stazama i nikad nije odlazio daleko od kuće. I nije bilo razloga biti u dubini šume. Sve životinje žive na rubovima, ne ulaze u šumu.
Samo vukovi i lisice ponekad love ovdje. Pogledao se Morgó i shvatio da ne zna kako se vratiti kući. Postalo je strašno zečiću, onda grana škripne iza, onda lišće šušti, i čini se da je svugdje opasnost. Zečić je ispravio uši i čuje — ispred stabala ide netko. Sakrila se iza debelog smrekovog debla i gleda kroz grane.
A pored je prolazio mršav, sjedokos starac u čudnoj krznenoj kapi. Bio je lokalni šumar. Živi u kućici i čuva šumu. Zna svaku životinju po imenu i ne dopušta da je neko povrijedi. Životinje također vole šumara, ali nitko ne zna gdje je njegova kućica. Neki čak misle da je čarobnjak, i nigdje ne živi, već se pretvara u šumsku životinju i šeta šumom.
Morgó je prepoznao šumara i istrčao mu u susret.
Djede šumare, zalutao sam! — rekao je s tugom.
Morgó? Kako si se ovdje našao? Nisam te očekivao da ćeš biti u takvoj pustošini, — iznenađeno ga je pozdravil šumar.
Pobegao sam u šumu jer sam bio uznemiren što me zečići nisu pozvali da sudjelujem u trci. A onda nisam ni primijetio kako sam zalutao. — ispričao je starac zečić.
Evo kako je... — razmišljao je šumar, — ti živiš na rubu šume? Daleko ti je do kuće sada, i već je kasno. Evo što, ostani li kod mene u kućici noću, nahranit ću te, zagrijati i posteljati, a ujutro te odvedem kući.
Kako to kod vas? A vi slučajno... — oklijevao je zečić, — vi slučajno živite u kućici?
Naravno, gdje bi drugdje! Ona je ovdje, blizu. Trebam bolje čuvati ovaj dio šume, pa sam se tu naselio.
Onda se slažem! — nasmiješio se zečić.
Put do šumareve kućice nije bio dug. Prošli su kroz gustu šumu i došli na malu čistinu. Ušavši u kuću, Morgó se pogledao i rekao:
Da, lijepa vam je kućica, ali mogla bi biti veća... Kako ćemo se ovdje smjestiti?
Nekako ćemo, — nasmiješio se šumar, — Piješ li čaj?
Naravno!
Šumar je zagrijao samovar i nalil sebi i zečiću po veliku šalicu aromatičnog čaja s travama. Zečić je pijuckao čaj i kaže:
Joj, previše je vruć, čak sam si opekao jezik!
Šumar je donio hladne vode i razrijedil je čaj zečiću. Zečić je opet pijuckao i opet je počeo žaliti se.
Čaj je ukusan, aromatičan, ali zašto su šalice tako velike? Ja takvu ne mogu popiti, a šteta je baciti. I previše je sladak.
Hoćeš li večerati, Morgó? — samo je odgovorio šumar.
Hoću!
Šumar je donio pite s krompirom, sok od šumskih bobica i posebno za zečića je izvukao mrkvin marmeladu. Zečić se od srca najeo, ali nije prestao žaliti se:
Pite s krompirom, gdje se to vidi! Kod mame s kupusom — to je to. Pite trebaju biti s kupusom, a s krompirom nisu ukusne. Sok je kiseo, a marmelada...
A marmeladu, onda je ne moraš jesti, — nije dao zečiću da završi šumar.
Ne, naravno da ću je pojesti, ali je previše narančasta.
Nakon večere šumar je postavio zečiću posteljinu, dao mu puhanu pokrivač i jastuk. Zečić se legao i dugo nije mogao zaspati — okretao se i žalio se:
Joj, kako je neudobno, madrac je tvrd, pokrivač je teško, a jastuk je previše mekan.
A šumar nije legao, čuo je kako se zečić opet žali i odlučio ga poučiti. Jer su životinje imale pravo, on je zaista bio čarobnjak. Samo nije znao pretvoriti se u životinju, ali je znao čarati bolje od svih. Kada je zečić zaspao, starac je prišao njegovoj posteljini i poslao mu poseban san.
Zečić je u snu vidio svoju kućicu na rubu šume, mamu i druge zečiće. Radosno je trčao prema kući, htio je reći kako je sretan što se vratio, ispričati da je bio u šumarskoj kućici i da su pili čaj, i o zečićima koji ga nisu pozvali u trku, ali kada je otvorio usta, shvatio je da ne može izgovoriti ni jednu riječ.
Mama ga je grlila, a on je samo otvorio i zatvorio usta. Toliko je htio podijeliti novosti s mamom, ali kako god se trudio, nije mogao. Zečić se jako uplašio i sa suzama se probudio. Bilo je već jutro, šumar je pio čaj kod prozora, i zečić je odlučio pitati ga što je to bio san.
Dobro jutro, Morgó, kako si spavao? – pitao je starac i nasmiješio se.
Zečić je ispričao svoj neobičan san, a šumar mu je odgovorio.
Vidiš, kada si mogao govoriti, stalno si se žalio i nisi cijenio što drugi rade za tebe. A kada si izgubio mogućnost da kažeš riječ, bio si uznemiren. Možda ne bi trebao žaliti se na sitnice? Jer svaka riječ ima vrijednost.
Da, sada uopće ne želim žaliti se! — potvrdio je zečić.
Onda hajde da pijemo čaj, — predložio je šumar. A sam nije stavio šećer u čaj zečiću. Odlučio je provjeriti što će reći. Hoće li se žaliti ili ne.
Zečić je pijuckao čaj i namrštio se. Jedva je htio reći šumaru da čaj nije dobar i da nedostaje šećer, kada se sjetio strašnog sna i kaže:
Djede šumare, hvala na gostoprimstvu, na noćenju i na čaju s pitama. Mogu li malo šećera dodati?
Šumar se nasmijao, donio je marmeladu, kolače i šećer. I kaže:
Vidiš, zečiću, nije potrebno žaliti se, možeš samo pitati. Bravo što si to shvatio. Hajde da doručkujemo, a onda te odvedem kući, da se opet ne zalutaš.
Kada je zečić završio, opet je zahvalio šumaru. Put kući su brzo našli, djed je dobro znao sve staze u šumi. Zečić je bio vrlo sretan što se vratio, grlil je mamu koja se jako brinula i sve joj je ispričao. Samo za san je odlučio biti tiho. To je bio njihov tajni san s djekom šumarom.
Od tog dana zečić više nije trošio riječi uzalud. Počeo je radovati se sitnicama i nije zaboravio reći "hvala". A kada su životinje vidjele da se Morgó promijenio, počele su ga češće zvati u šetnje, i čak su ga pozvale da sudjeluje u trci. Zečić je stigao prvi. Ubrzo su ga zvali Zečić Brzi, a staro ime su svi davno zaboravili.