V jednom velikom gradu živjela je djevojčica Alenka. Živjela je sa roditeljima u visokoj zgradi i često se igrala na dječjem igralištu.
Jeseni je trebala ići u školu, pa je djevojčica već naučila sva slova i brojeve. Alenka je bila dobra i poslušna djevojčica, uvijek je slušala mamu. Pa ili gotovo uvijek...
Djevojčici se nije sviđalo kada je mama tražila da uđe u kuću ili da ide spavati. Imala je tisuću izgovora na mamina upozorenja. Posebno je nezadovoljstvo raslo kada se djevojčica bavila crtanjem.
Ne želim se odvraćati od crtanja, nikada-nikada!
Inzistirala je djevojčica.
Više od svega na svijetu volim crtati!
A zašto nikada ne crtas olovkama?
Pitala je mama.
Zašto ne crtam, crtam, ali onda brišem. Oko mene su tako žive boje, a olovke ne mogu prenijeti svu ljepotu, zato ne crtam olovkama.
Objasnila je djevojčica.
Jedne večeri Alenka je sjedila za svojim stolom i, kao uvijek, crtala. Bila je toliko umorna tijekom cijelog dana da nije ni primijetila da joj se oči počinju zatvarati i Alenka je nesvjesno zaspala.
I sanjala je djevojčica čudesno šarenu i magičnu san. Alenka je došla u tajnu nepoznatu zemlju gdje su stanovnici bili... boje.
Joj, kako je ovdje lijepo! Kuće su bile kao olovke, stabla zelena kao kistovi, a po ulicama su hodali debeli staklenčići s bojama. Bilo ih je pet.
Boje su odmah prepoznale djevojčicu:
Dozvoljavam si da se predstavim: Crvena!
Rekao je staklenčić.
Najveselija.
Ja sam Žuta, kao sunce i pijesak.
Plava – kao zaboravci na polju i nebo.
A ja sam Zelena, volim lišće i travu.
Vrlo mi je drago.
Radosno je rekla Alenka.
Sve vas dobro poznam, jer vrlo volim crtati bojama. Ali čini se da se netko od vas nije predstavio. Zašto si tako skroman i tih?
Zato što sam Bijela boja. Moj crtež se uopće ne vidi na bijelom papiru.
Predstavio se zadnji staklenčić boje.
Onda mi je sve jasno! Znači da ste svi ovdje umjetnici?
Pitala je djevojčica.
Svi su u jedan glas rekli:
Da, mi smo boje, a to znači da smo poznati i čuveni umjetnici!
Joj, hvaliti se i hvastaće se nije baš lijepo. Možda ćete pokazati sebe na djelu? Nacrtajte veselu lijepu sliku. Upravo na zidu u mojoj sobi ima slobodnog mjesta.
Rekla je Alenka.
Odličan prijedlog! Ali trebam razmisliti što nacrtati. Sada ćemo se savjetovati, odlučiti i početi s radom.
Odgovorile su boje u zboru.
Otišle su u stranu, dugo su donosile odluku.
Ti sluša glazbu, sjedi, a mi ćemo ići i svaki će nacrtati svoju sliku. Pet slika je mnogo bolje nego jedna. Nemaš ništa protiv?
Pitali su staklenčići boja.
Boje su se razišle na sve strane, djevojčica je ostala sama. Pregledavala je čarobni grad, slušala je i pjevala je pjesmicu.
Prošlo je neko vrijeme. Prvi se pojavio Crveni. Prišao je djevojčici, dao joj album sa crtežom.
Joj, kako je lijepo! Ali nekako mi je strašno, sve je tako crveno! Vjerojatno je to požar! Mama mi ne dozvoljava da se igram sa šibicama, bojim se vatre!
Rekla je djevojčica.
Drugi je dao crtež Žuta.
Pa ni ovdje nije bilo sve jasno Alenki:
Što je ovo? Ništa nije jasno, je li ovo pješčanica ili što?
Plava je također pokazala svoju umjetnost, ali je bilo pitanje i za nju:
Ovo je lijepa slika, ali ne znam na što liči. Ako je ovo nebo, zašto nema oblaka?
U rukama djevojčice je bio crtež Zelene.
Je li ovo livada trave? Ali zašto mi trebam toliko, ja sam djevojčica, a ne zec!
Bila je ogorčena Alenka.
Zadnja je dala bijeli list albuma staklenčić s bijelom bojom.
Ne bih htjela da izgledam kao kaprizna djevojčica u vašim očima, da ne mislite da mi se ništa ne sviđa. Znam da ste svi odličnih umjetnici, ali odvojeno je ispalo sasvim loše. Pokušajmo svi zajedno nacrtati jednu sliku.
Predložila je Alenka.
Kako to zajedno? Ja znam crtati samo jesensku šumu, makom ili haljinicu, ako je crvena.
Pa to je dobro! Zelena će nacrtati livadu, ti ćeš nacrtati crvene makom. Cvijeće će skupljati djevojčica u bijelim cipelama i bijelim mašnama. Iznad njih će biti plavo nebo i sjajno će sjati žuto sunce.
Kako smo dobro sve smislili! Odličan prijedlog! Sve će nam uspjeti! Ura!
Živahno su raspravljali debeli staklenčići.
Alenka, budi se.
Budila je mama kćer.
Ustani, umij se, očisti zube i u krevat.
Mamo, mamice, sanjala sam čudesnu sliku.
Radosno je pripovijedala djevojčica.
Nacrtaćeš je sutra, a danas je vrijeme za higijenu i u krevat, spavati.
Savjetovala je mama.
Sigurno ću je nacrtati, ali to nisam htjela reći! Shvatila sam nešto novo!
Što si shvatila?
Pitala je mama.
Ali Alenka nije odgovorila, već je slatko spavala.
A vi ste li pogodili što je novo shvatila djevojčica? Ako niste, onda slušajte: svaki od nas ima malo snage odvojeno, ali ako se ujedinimo s prijateljima, možemo učiniti nešto veliko, važno i sjajno. Uostalom, da bismo postigli dobar rezultat, trebamo raditi zajedno, kolektiv je snaga!
