V jednom malom gradu živio je Sándor Sándorovich. I svi ga poznavahu, jer je bio taksist i barem jednom je vozio u svojem takxiju svakog od gradana ovog malog grada. Uvijek se odlikovao poštenošću i direktno u lice govorio ljudima ono što mu se nije sviđalo. Zbog toga ga neki ljudi nisu voljeli, a drugi su ga, naprotiv, vrlo poštovali.
Ali njegovi su se djeca, kći Nada i sin Petar, stidili svoga oca.
Jednom je Nadina školska drugarica vozila u takxiju kojim je upravljao Sándor Sándorovich. Djevojka je marljivo brisala dvojku u svojoj bilježnici. Taksist je to primijetio i oduzeo joj je bilježnicu. A kada su stigli na odredište, Sándor Sándorovich je osobno dao bilježnicu roditeljima djevojke u ruke.
Sljedećeg dana djevojka je svima u školi ispričala što joj se dogodilo
Slušaj, Nada, nije li to slučajno tvoj otac koji me je jučer prijavio roditeljima? Vidio sam kako te više puta vozi u školu.
Pitala je uvrijeđena djevojka.
Ne, to je samo taksist.
Nada se postidila priznati.
Drugi put je Petrov prijatelj, vozeći se u takxiju, pronašao tuđi novčanik. Sándor Sándorovich je to primijetio i oduzeo mu je tuđu stvar. A u novčaniku je bilo prilično puno novca. Dječak je predložio Sándoru Sándorovičuu da podijele novac na pola. Ali on je odbio. Taksist je pronađenu stvar odvezao na policiju, kako je trebalo postupiti u toj situaciji.
Sljedećeg dana prijatelj je pitao Petra nije li njegov otac taksist. Ali ni Petar nije mogao priznati i lagao je.
Budući da Petrina i Nadina majka nije radila, već se bavila kućanskim poslovima, Sándor Sándorovich je radio vrlo puno, sanjajući da njegovi djeca ničega ne trebaju. Odlazio je rano ujutro i vraćao se kasno noću.
U školi je bio rijedak gost. Ali dolazio je na prvi poziv učitelja njegove djece. Živio je dostojanstveno i pokušavao kako je mogao da njegovi djeca budu tako poštena kao i on.
Jednom se vraćajući s очередног narudžbe, Sándor Sándorovich je pronašao u svojem automobilu lutrijski listić. Dugo je sjećao sve svoje putnika tog dana. Dugo nije mogao razumjeti koji od njih je zaboravio listić. Ali tada se sjećao da je preuzeo mladića iz instituta koji je nešto popunjavao. Sándor Sándorovich je odlučio pokušati ga pronaći i vratiti listić.
Sljedećeg dana na televiziji su prenijeli vijest da je jedan od lutrijskih listića osvojio super nagradu — 10 milijuna rubalj. Ali nisu mogli pronaći vlasnika tog listića.
Kakvo je bilo iznenađenje djece kada su vidjeli dobitni listić koji traži televizija. Djeca su se obradovala i samo su htjela uzeti ga sa sobom, kada se na pragu pojavio Sándor Sándorovich. Oduzeo je lutrijski listić od djece.
Ovo je tuđa stvar. Pronašao sam listić jučer kasno navečer u svojem automobilu i danas ću ga vratiti vlasniku.
Rekao je taksist.
Ali tata... Ovo je dobitni listić. Ne vraćaj ga. Hajde da uzmemo nagradu.
Naizmjence su govorila djeca.
To se ne može. To je nepošteno. Sram me što ste čak i mogli pomisliti da prisvajate tuđu stvar.
Taksist je uzeo listić i krenuo u institut. Ali na putu u gužvi je vidio svog bivšeg putnika, kojega je upravo trebao pronaći. Zaustavio je automobil i dotrčao do mladića i dao mu je listić.
Mladić nije očekivao to. Vidio je priču o dobitku listića i više nije nadao da će ga dobiti. Zahvalio je Sándoru Sándorovičuu na njegovom poštenome i hrabrom činu. Pitao je taksista kako će ga moći pronaći, jer je htio da ga nagradi. Sándor Sándorovich je prvo odbijao takvu vrstu zahvalnosti, ali je ipak dao svoj telefonski broj.
Sljedećeg dana na televiziji su pokazali priču kako je mladić primao nagradu. U svojoj intervjuu je ispričao o poštenome taksisti, s kojim planira podijeliti dobitak.
Vidi kakav nam je otac. Sada je poznat! Hvalili su se Nada i Petar svima oko sebe.
Ali vi ste rekli da vam nije otac.
Čuli su samo u odgovoru.
Petru i Nadi je bilo vrlo sramotno.
Biti pošten čovjek nije sramotno, sramotno je stiditi se svojih roditelja koji su te odgojili.
