Bila je to lisica. Bila je elegantna, crvena ljepotana koja je graciozno njihajući bokove i mahajući puhastim repom, sporo hodala po uskoj šumskoj stazici. Karakter ljepotane bio je potpuna suprotnost njezinog vanjskog izgleda.
Njezina lukavost i prijevara bili su toliko nepodnošljivi da su svi šumski stanovnici pokušavali izbjegavati susrete s njom. Lisica je hodala i očito je tražila nekoga. Da, namjeravala je sresti bilo koga, samo da bi poboljšala svoje raspoloženje koje joj od jutra nije išlo kako treba.
Raspoloženje... Odjednom je ljepotana primijetila da je njezin muž već dugo ne vidi njezinu čar, njezine nove lijepe haljine tako dobro prilagođene njezinoj vitkoj figuri, ne daje joj komplimente. Štoviše, počeo je često govoriti neke glupe i smiješne napomene poput "...kuća je prazna bez malih debeljastih lisičjih mladunaca", "...u kući ne mirisi kao domaćica...".
"S godinama sve lisice postaju glupe!" - odlučila je, ali raspoloženje...
Najbolji lijek od melankolije za lisicu je bio: nekoga prevariti, usmjeriti ga na krivi trag, ili jednostavno ogovarati. Nažalost, staza je bila prazna, šuma kao da je izumrla.
Odjednom se trava pokrenula i na stazi se pojavila zmija. Njezin dolazak bio je tako neočekivan da je lisica nehotice drhtala, ali se brzo oporavila, ispravljajući se i pokazujući svoju vitku figuru, te odmah počela govoriti:
Zdravo, najmudrijša od svih mudrih! Kako sam sretna što se upravo s tobom susrećem! Naravno, žurim, ali razgovarati s tobom je čast za svakog stanovnika šume. Znaš... Kažu da su se na sajmu pojavile debele kokoši i purani, želim nešto ukusno! Hajde zajedno, zabavimo se od srca!
Lisica se bojala da izgubi sugovornika, govorila je brzim tempom i to je činilo još privlačnijom. Bez da se na trenutak zaustavila, brzo je prebacila svoj monolog na osobne probleme, kao da je žurila izraziti sve što se nakupilo u njezinoj strastvnoj duši.
Konačno, razgrijana ljepotana je izbacila gotovo sve što je mučilo njezino ponosno lisičje srce. Čekavši malo i ne čuvši odgovor, nastavila je svoj monolog malo sporije:
Ali ako si mi se već pojavila, reci mi, zašto su svi "mužići" tako dosadni? Moj suženj već dugo namjerava da me pretvori u domaćicu, prljavu i nikome nepotrebnu. Ali ne!
Lisica je digla nosić.
Još sam mlada i lijepa da sjedim u jazbini...
Zmije, kao što znamo, doista se odlikuju mudrošću i nisu pričljive.
Takav je život.
Rekla je.
Svaka zabava, prije ili kasnije, završi, i ostanemo sami sa svojom savješću. I nitko ne može izbjeći ovaj težak razgovor, nitko.
Ove riječi, izgovorene "u prazno", nisu bile poučne i nisu izazvale buru protesta u tvrdoglavom srcu lisice, ali nešto se pokrenulo u duši ove ponosne životinje, nepoznata sila je natjerala je da sjedne na obližnji panj.
Rashodila se rasparađena ljepotana od potrebe da demonstrira svoje haljine, negdje ići, vidjeti nekoga i neprekidno pričati...
Rashodila se i od potrebe da se raduje tuđim nesrećama.
Polako je lisica stigla kući, obukla jednostavnu skromnu kožu i počela čistiti davno neočišćenu jazbinu...
